...svi mi živimo samo godinu dana
19.01.2006., četvrtak
 a moja je na isteku... Od danas mijenjam identitet. prestajem biti dio kolektiva i slusati pravila. postajem zlostavljitelj korisnika, tajni agent njenog velicanstva u borbi protiv zla. a sve zbog jednog andjela... |
17.01.2006., utorak
Danas sam na:
 *jucerasnjem grasu *dejvidu boviju *"animal triste" od Monike Maron ;;;;; The only thing one can miss out on in life is love veli ona *lijenosti |
14.01.2006., subota
King Kong
 King Kong R: Peter Jackson Prava filmska bajka. Razlog zbog kojeg su mnogi ljudi, uključujući i Jacksona, uopće primili kameru u ruke. I sanjali. Mora se priznati da ima nečeg romantičnog u činjenici da je dječak dobio priliku pokloniti se svome uzoru. Stvari poput te daju volje za sanjarenjem onima koji to još uvijek mogu. Svi koji su gledali original znaju kako ide priča. Velik majmun, još veća ljudska glupost (ili pohlepa?!) i evo ideje za film. Ubaci još plavušu sa duplerice i začini sa ljubavi i evo potencijalnog hita. Prije svega, moram napomenuti da nikad nisam bio ljubitelj velikih blokbastera iz holivudske sume u kojoj nažalost ima sve manje Robina koji daju siromašnim. P.J. je, zahvaljujući uspjehu LOTR trilogije, porastao u jednu od većih zvjerki u toj sumi i ako poželi snimiti film o fratrima koji hodaju unatrag nema tog čovjeka koji mu neće dati lovu za to. Srećom po nas gledatelje, P.J. je još uvijek relativno normalan čovjek koji voli to što radi i kojemu soba prepuna Oskara nije udarila u glavu. I srećom po nas, on zna iskoristiti svaki cent one love koje nikako da se dočepa Robin Hood i da običnom puku. King Kong je prije svega imao jedan cilj: zaraditi sto vise novca. Nema tu neke velike filozofije; sve se vrti oko onih njihovih mrtvaca na zelenom papiru. A gore spomenutu činjenicu da je P.J. ljubitelj originala vješto su iskoristili ljudi iz marketinga i uspjeli zapakirati ovaj filmić i u jedan lijepi crveni papir i staviti gore bijelu masnu. A kakav je film? Zaplet je prilično jednostavan: mladi i ambiciozan redatelj Carl Denham (Jack Black), zeleci steci slavu, ne preza ni pred lažima da snimi svoj film. No kako u studiju nisu zadovoljni sa njegovim radom te ga odluče otpustiti, na sto on ukrade filmske vrpce i opremu potrebnu za snimanje, okupi svoju ekipu i zaputi se brodom prema otoku koji se nalazi na staroj mapi. Kako mu je glavna glumica otkazala u roku od par sati mora naći zamjenu koja ne samo da zna glumiti već mora i stati u kostime od nje. Tu u igru ulazi Ann (Naomi Watts), mlada ali i gladna glumica koja, nakon početnog nećkanja, odluci prihvatiti ponudu i otići na putovanje (dijelom i zato jer je tog istog dana zatvoreno kazalište u kojem je radila). Carl uspije na brodu zadržati i scenarista svog filma, Jacka Driscolla (Adrian Brody), dovoljno dugo da ne može sici sa njega i potraga za tajanstvenim otokom može početi. No oni ni ne slute sto (ili bolje rečeno tko) ih čeka na otoku. Počinje dosta polagano, troši dosta vremena na izgradnju likova i pripremu scene za ono sto svi mi u publici čekamo: pogled na K.K.-a (koji u kadar dolazi tek oko 70teminute, i to prilično sramežljivo!). No unatoč laganog početku, postepeno dobiva na ritmu za završni udarac koji ce uzrokovati pojedinu suzu u kutu oka. Tijekom filma se nisam mogao oduprijeti dojmu da je Naomi Watts glumila sa određenom dozom grča i za mene je bila najslabija karika (this one goes to Danijela T.). S druge strane, mora se priznati da i nije lako glumiti da si pred ogromnom gorilom ako je sve sto vidiš oko sebe plavo platno. Adrien Brody je standardno dobar, dok je ostali dio ekipe odradio svoj posao korektno i bez previše nepotrebnog glumatanja. Režija previše podsjeća na LOTR, pogotovo u akcijskim scenama borbe i ganjanja po otoku, sto umjesto uzbuđenja uzrokuje zbunjenost i nepreglednost kadra. No, s druge strane, opet se mora pohvaliti CGI filma. Scena izlaska sunca, ogromni kukci, dinosaurusi, šišmiši; sve izgleda skoro pa stvarno. Sve u svemu, odite u kino, kupite dvije porcije kokica i dvije velike kole (po osobi), naslonite se u udobno sjedalo i oprostite P.J.-u povremene propuste. Ovaj film je upravo ono ste je trebao biti: dobra i zabavna razonoda za one koji umjesto stvarnosti od filma traže malo snova. Ocjena: 7 |
06.01.2006., petak
Misao dana
 Davno prije sam bolovao od shizofrenije, no srecom danas smo obojica u redu. |
02.01.2006., ponedjeljak
Dorucak, 2. sijecnja 2006.
 QOTSA - "Better Living Through Chemistry" Let's see if I'm hearing this right Is it just I should take And never endings are glad To carry out the dead Your idols burn in the fire The mob comes crawling out (take us down and out) I'm reclaiming their minds Destroying everyone There's no one here And people everywhere, you're all alone Vani zadnjih para dana nema sunca. Izgleda kao i doma dok kroz prozor ne ugledam kineske repere sa svojim prevelim hlacama. Snijeg se pretvorio u ruznu sivu masu sto ne umanjuje Marijino odusevljenje sa njim. Sjedim za stolom u kuhinji i gledam kroz prozor. u rukama mi je vruca salica crnog caja sa mlijekom, moja verzija jutarnje kave. moge su mi sklupcane na klupi, pravi primjerak fetus polozaja. za stolom sjede jos On i Ona. za njih praznici od danas ne postoje, na vrata je pokucala stvarnost. pricamo. "Kada ides na fakultet?" pita On. Ona pise svoj diplomski. "Nakon dorucka. Kojih pola sata". tipicno njemaci. pedantno, preracunato. "A ti?" On pise svoj doktorat, nesto sa informatikom. "Oko 12 mislim krenuti. srecnom snijeg se otopio" veli on i ugrize malo komad snite kruha koji drzi objema rukama. radio svira neki jazz. u pozadini sobe zuji frizider. "Zvao me michi" veli on. "Dosao je danas u 10 doma." nasmije se. "U 10?!" pita ona iznenadjeno. "Pa gdje je bio?" "plesao je tango." meni nista nije jasno. kakav tango? kakav michi? "je li bio na necemu?" vani se cuje truba automobila. netko vice na nekoga. "koliko ja znam nije." veli On. otpije gutljaj svojeg caja i zareze jos jednu snitu kruha. "ali bio je sa eduardom." "vrlo vjerojatno onda.koliko cujem da je sad na koki." oboje se nasmiju. u kutu sobe pijem svoj caj, u fetus polozaju. budim se i gledam sramezljivo sunce na nebu, iza sivih oblaka. vani je prestala buka truba i ljudskih glasova. "ozbiljno?" Ocito da On nikad nije probao. "Ja jos nisam nikad probao" veli kao da moze citati misli. "ni ja." veli ona i pojede jos jednu zlicu kornflejksa. "nikad ni ne bi htjela" i pogleda u prazan hodnik. salica mi je prazna. ustajem od stola i odlazim u sobu. |
31.12.2005., subota
Berlin
 Prije dvije godine sam dobio priliku zivjeti pola godine tamo. Stipendija je pokrivala troskove boravka i uz malo dzeparca imao sam priliku vidjeti mnogo lijepih i nekoliko ruznih stvari. Vratio sam se jucer. Cudno je doci u grad koji me je u tolikoj mjeri promijenio, vidjeti opet sve te ulice i zgrade. ljude koji zure prema automobilu sa punim kolicima hrane. zene u stiklicima koje hodaju po snijegu a u rukama nose vatromet. Sreo sam se danas sa fredovima, nekima prvi puta nakon dvije godine. U kutu oka mi se stvorila mala suza , priznajem. Kao uvijek kada vidim ljude koje volim. Sretna vam nova ljudi i zelim vam puno puno puno... |
29.12.2005., četvrtak
Pakiranje
 „Si si zev donjega veša?“ viče mama z kuhinje. Koli pasa joj je pregača, ista kakvo ima mesor z kolinja. Ruke so ji bele od melje i se bolje mi liči na gejšo. Navek se briga dal ji sinek ide kredo v svet. Več me letima ne pakira dok nekam ide, ali sejedno pita. Za saki slučaj. „Jesam, majko“ velim ja njoj. „Kaj mi naš kolače osmodila“ nadodam. V kuhinji svira Radio M z blagdanskim programom. Na podu leži pes, Medika. Baka jo zove Črna. Do pred dvo tedne smo meli dvo pese, ali je Dengo hmrv. Njega je baka zvola Medo. Nikak da si zapamti imena. „Kaj bote ti i japek delali za novo leto“ pitam ja mojko dok iščem nekve štonfe bez rupi. Jebiga, zebe me za noge. Sneg je opav pol metra a ja imam sam nekve starke. Jeje da so kožne ali zima je v njima. „Nikaj, kaj bi delali“ viče ona z kuhnje „sigornu bomo zaspoli“. Čujem da nešt premetovle doli. „Koloči bodo gotovi za por minut“ nadoda. Jo stojim polek kreveta i gruntam kaj da zemem z sobom v Berlin. Navek dok se pakiram si mislim da nam zev puno no na krajo to završi z punim bekpekom. „Se brat javivi?“ pitam ja njo. Brat je v emeriki, v Nju Jorko z pucom. Dela tam, nagonja nekve čestice. Več od toga neznam. „Ne čujem te“ veli ona. „dojdi doli“. Na radiju svira „Na Ivanje v Gorčeni proščenje“ a posle toga je baka Katica za svojeg novorođenog unuka Štefeka dola igrati „Međimurski lepi dečki“. I se to na lokalnom Radiju M. „Nemrem ve“ velim joj jo. „Pakiram se.“ Gledim po sobi i iščem pasoša. Nega ga pod knjigami niti pod papirirma. Nega ga tam de je osobna i penezi. „Si vidla pasoša?“ pitam jo njo. Nega odgovora. Valjda me ne čula. Ali našev sam ga, pa nema veze. Biv je pod bekpekom. Več sam si ga prepraj pa sam zobiv na njega. „De ja japek?“ pitam kaj na tiho. Ne mi je lepo dok je tiho a doma sam. „V letni kuhnji, kuha cvirke.“ Klali smo fčera, kaj sam i napisav. „Ga jih čudej?“ pok pitam jo. „Pa jega jih. Imamo preveč mošče. Bom nešt dola baki“ veli mojka meni z štengi dok dolazi v sobo. „Si si se zev?“ pita me i gledi zaprtoga bekpeka. „Kaj si naš kaj zobiv. Dokumente, osobno, pasoša… Se si si zev?“ pita me. Zno da sam zmotani dok se pakiram. Petam si žepe i gledim kaj je v kojem. „Se je tu.“ „Hodi jest“ veli mi ona dok me odmjerava. „Mršav si.“ V Međimurju si navek mršavi. „Cvriki so na stolu. I frišla jetra sam spekla“ veli ona i dide deti novo turu koloči. |
28.12.2005., srijeda
Kolinje u snijegu
 Smiješno je kako sitnice poput pahuljice snijega mogu uljepšati dan. Jučer sam se tužio kako mi fali snijeg sa svim njegovim čarima. Svaki put kad je pao snijeg otrčao sam van i počeo graditi dvorce pa kule pa skakaonice i sve to prije podneva. Bili smo prava ekipa, mi iz ulice. Svako malo smo se urotili u zločinačku organizaciju i borili protiv mafije iz Školske. Pripremali smo se, odmah nakon ručka, za epsku bitku u kojoj je najvažnije bilo pogoditi vođu suparničkog klana sa ledenom grudom. Za to se dobivalo plus bodove. A uz dosta bodova bio si kralj pa makar samo za jedan dan. Danas me probudila tišina i sramežljivo sam otvorio oči. Trebalo im je par minuta da se priviknu na izvor svijetlosti i isprva nisam vidio bjelinu na balkonu i granama drveća. Nisam ni primjetio da je pao snijeg dok nisam vidio jednu malu pahuljicu kako se sramežljivo spušta u susret sa prozorom. Izvkao sam se iz kreveta i sa smiješkom otišao u kuhinju, gdje starci svako jutro piju kavu i pričaju o bilo čemu. Njih dvoje su mi uvijek bili enigma, ljudi koje voliš ali ne znaš ništa o njima. Kao da gledaš omiljenog voditelja na tv-u. Znaš ga ali ne zapravo. Ili kao lika iz knjige koju čitaš. Nikad ne ispadne onako kao što ga je zamislio pisac. Pola sata kasnije stajao sam u toj bjelini, u bakinom dvorištu, okružen sa petoricom ljudi, na komadu dvorišta dva sa dva posebno pripremljenim za klanje. Na nogama čizme i dvije trenirke (hebiga, december je) i puna zimska oprema. „Ti češ ju vući za uši“ rekao je mesar, bruseći vjerojatno navjeći nož u selu. Na sebi je imao kuharsku „Kad se sa srcem kuha, kuha se Podravka juha“ pregaču koju je dobio na nanagradnoj igri pred par godina. Na rubovma red srca i poneka crvena mrlja od prijašnjeg kolinja. Na stolu sa ostalom opremom stajala je poluprazna boca domaće rakije i četiri pune čaše. Navodno dobro za cirkulaciju. „Ti i ja čemo ju gurati od iza“ veli Tihomiru i okrene se mom starom „ a ti Drago češ sa Bucijom vući kad joj stavim omču u usta“. Svi su čekali znak da se krene u svinjac po svinju. Osječao se adrenalin u zraku. Mesar nas je pogledao, još jednom prešao palcem preko oštrice noža, ispio svoju dozu i dao znak. „Kod svakog klanja prvo se treba upoznati sa svinjom“ veli on. I tepa svinji. Uvjerava je da će sve biti dobro i gladi je po glavi koju će par minuta nakon toga odalamiti sa sjekirom. Postavlja nas na prava mjesta jer dok počne treba biti spreman. Stavlja joj omču u usta i govori Buci da je uzme i vuče. „Ja ču je uhvatiti za rep i gurati prema vama a Drago ti i Buco vucite.“ Taj gorostas od 250 kila niti ne sluti da mu je odbrojano već naivno gleda oko sebe. Prije nego počne, pošalje klinku u kuću. Ne trebaš to gledati, veli on njoj. Pogleda da li su sve posude spremne i da li ima dosta vruće vode. Kad vučeš svinju tešku 250 kila nije ti svejedno. Jedan krivi korak i gotov si. Jedan trenutak nepažnje i imaš slomljenu nogu. Ili ruku. Ili nešto drugo. Kada vučeš svinju od 250 kila gledaš kud staješ i počneš proklinjat snijeg jer je sklisko i svakih pola metra trebaš novo uporište. Kada imaš doma kolinje a pada snijeg, prestaneš se prisjećati dvoraca i snjegovića koji su nekad stajali na ovom dvorištu. Sve što vidiš je crvena lokva koja dolazi do tvojih nogu i osmijeh na licu ljudi oko tebe, sretni jer je gotovo. Sretni jer su nahranili barbara u sebi. Sve što vidiš je crvenilo koje se širi od noža stavljenog u snijeg. I tada prestane biti smiješno kako sitnice poput pahuljice snijega mogu uljepšati dan. |
25.12.2005., nedjelja
Sretan Bozić
 Zapalio je cigaretu, zadnju iz te kutije. U torbi je uvijek nosio rezervu, da ne ponestane. Pogledao je sumnjičavo oko sebe, tražeći žrtvu. Već dugo nije bio u ovo dijelu grada. Stvari se nisu uvelike promijenile; jedine promjene ovdje su novi sloj asfalta svakih 15 godina. Sve kuće u ulici su bile baš onakve kakvima ih je pamtio. Na kući susjeda Tome bila je nova boja, a ispred ograde teta Jelica je posadila nekakve ruzne grmove. Na cesti su se vidjeli tragovi guma, vjerojatno potpis jednog 18 godišnjaka koji je prekjučer dobio vozačku. Povukao je dim i krenuo prema domu. Bila je vedra ali hladna noč sa nebom prepunom zvijezda. Prolazio je polako pokraj kuća, gledajuci oko sebe, prisječajući se stvari koje je odavno zaboravio. Na zaleđenom asfaltu vidio se odraz bozićnih okrasa okolnih kuća. Svaka kuća izgledala je kao mali bordel, sa svojih 100 nijansi crvene i plave. Na blakonu kuće susjeda Lovre, na ljestvama nalonjenim na zid, penjao se djed Božićnjak. „Što ima Djede?“ pitao je on njega nudeći mu cigaretu. Djed Božićnjak, nenaviknut da ga ljudi vide, nije rekao ništa. Samo je nepomično gledao u zid i nadao se da ce otići dalje do drugog balkona. Nije volio publiku. „Ne trebaš se skrivati“ rekao je on djedu. „Vidim te.“ Djed je i dalje šutio, gledajući u zid. Na čelu mu se pojavila kapljica znoja, što od muke što od težine prepune torbe darova koju je uvijek nosio na leđima. Nitko se nikad nije pitao kako on, u svojim godinama, uspijeva podijeliti sve te darove. Nikog nije zanimalo zapravo. Nikog nije zanimalo ni to da nema zdravstveno ni socijalno. Nikog nije zanimalo ni to da mu žena doma ne da da popije čašu rakije i pojede malo kulena sa čvarcima. Nije dobro za tvoj kolesterol i pritisak, govorila bi mu. Zapravo je uvijek jedva čekao Božić samo da pobjegne od nje barem na jedan dan. „Znaš, nikad nisam vjerovao u tebe“ doviknuo mu je gledajući ga u leđa. Boljele su ga noge od pješačenja i odlučio je predahnuti, počekati još koju minutu prije nego uđe u kuću i počne grliti obitelj. „Uvijek si mi išao na kurac. Pogotovo u osnovnoj školi, kada su nas poredali kao stoku u jedan red i rekli ako nećemo biti dobri nećemo dobiti darove. A to ni nisu bili bogznakakvi darovi. Vrečica puna slatkiša; jedino što si ti meni ikad dao bio je karijes.“ Iz torbe je izvadio bocu ruma, ne onog jeftinog za 25 kuna koji se moze nabaviti u konzumu već pravu stvar sa imenom koje nije mogao izgovoriti, i pošteno potegnuo. „A jebi ga“ odgovorio je djed Božičnjak i okrenuo se prema njemu. „Žao mi je zbog toga.“ Nakašljao se i ispravio promukli glas. „Jel mogu dobiti gutljaj?“ „Oduvijek sam znao da piješ“ odgovorio je djedu i dodao mu polupraznu bocu. „Vidio sam ti po nosu. Nitko nije toliko crven a da ne pije.“ Oboje su se nasmijali na to. Djed je uzeo bocu ruma i otpio velik gutljaj. „Probaj ti ne pit kad moras ispunit želju svakom prokletom klincu na svijetu. I to u jednoj noći.“ Optio je novi gutljaj. „I što dobijem za to?! Kurac, to dobijem! Ni jednom nisam dobio jedno pismo zahvale. Umjesto toga, kad se vratim doma, čeka me puna kuhinja pisma nezadovoljne djece.“ Opet mu je ponudio cigaretu. Bijeli ronhil, iz kutije za rezervu. Iz kutije da se nađe. Djed je odmahnuo glavom. „Pokušavam prestati“ rekao je. „Već nisam zapalio mjesec dana“ rekao je ponosno. Sjedili su na podu, naslonjeni na ogradu dvorišta i pili rum. Ovo će mi biti najbolji Božić do sad pomislio je dok je gledao u božićnu uličnu rasvjetu, koja ga je podsjećala na amsterdamske crvene četvrti. |
24.12.2005., subota
Digital Bath
 „Ti si danas dobre volje.“ Natocio je drugu polovicu pive u casu. „Imas cigaretu?“ pitao je konobara. „jesam, zar ne?!“ odgovorio je i pogurnuo mu kutiju bijelog ronhila sa druge strane sanka, kao da je od leda. „kad je tako lijep dan!“. Vani je, za dobrodoslu promjenu sjalo sunce. Sav snijeg se vec otopio, sa pojedinim lokvama vode kao podsjetnike na bjelinu od pred par dana. Sa krovova su visjela ledena koplja. Ispod njih, na asfaltu, vodene mrlje. Bio je lijep dan. „Ne mislim na to. Nekako si…“ Trazio je pravi opis, pravu rijec da opise njegovu energiju. Poletan, pun energije.“ Vidio je osmijeh na konobarevom licu. Poletan, to je najbolje sto mu je palo na pamet. Otpio je gutljaj pive iz hladne case i uzeo cigaretu iz kutije. „Ovo ti je zadnja, sari.“ Konobar je brisao case i stavljao ih na policu. „Nema veze. Imam jos jednu u torbi. Samo reci ako ces htjet jos koju.“ Iz zvucnika je dopiral lagana glazba, glazba za kavu i popodnevni san. Svijet je bio lagan oko njega. Vidjelo mu se na licu da je sretan. „Kako to da si tako dobre volje?“ Svaki korak mu je bio lagan, kao da plese balet cijeli zivot. Nas private dancer. „Zaljubio sam se.“ To je sve sto je trebao reci. Vidjelo mu se na licu, u ocima. Vidjelo mu se u hodu i ciscenju napustenih stolova. Bio je sretan. „Stari, ali ova je za stalno. Osjecam to u trbuhu.“ Obojica su se nasmijesila na to. „vidi se na tebi.“ Ggledao je kako leti po kaficu, kao da je svugdje u isto vrijeme. Kao mala marljiva pcelaica. Bilo mu je drago. „Drzim fige da ovo potraje.“ Tog dana svijet je bilo bolje mjesto zbog srece jednog covjeka. Radost je bila na dohvat ruke, trebao je samo pogladiti konobara po glavi i prenijeti ljubav na sebe, kao nekakav urok. Zapalio je cigaretu, udahnuo i pogledao kroz prozor. Vani je, za dobrodoslu promjenu, sijalo sunce. Digital bath you move like I want to to see like your eyes do we are downstairs where no one can see new life break away tonight I feel like more tonight I you make the water warm you taste foreign and I know you can see the cord break away cause tonight I feel like more tonight I feel like more tonight I feel feel like more you breathed then you stopped I breathed then dried you off and tonight I feel like more tonight |
